#ŽENSKISTAV

Menga, menzes, menstruacija ili oni dani...

Zašto je svaki menstrualni ciklus usporediv s najluđom vožnjom u lunaparku, iz vlastitog iskustva opisuje zagrebačka dizajnerica nakita Katarina Radnić Zmazek

Fotografija: Senja Vild

Menga, menzes, menstruacija ili oni dani. Ako se spustimo u Dalmaciju, tu su nam – stvari. Neki su šaljivi pa kažu da im je došla tetka iz Rusije. Toliko naziva samo da bismo je prikrili, dali joj neko ime kojim ćemo je učiniti manje odbojnom, samo izgovoriti i prijeći preko toga. Prijateljica i ja imale smo fazu kad smo je zvale mjesečnica. Kao, to je bolje, malo zvuči i slatko. Kad čujem menzes, odmah se sjetim svoje mame i već vidim onu cik-cak vatu iz vremena kad nije bilo uložaka s krilcima, brzoupijajućih gelova, tampona s aplikatorom ili bez aplikatora, različitih veličina, jedna kapljica, dvije ili pet… ”Ali pet kapljica su ti samo za rodilje!”, “Ma nisu, one ti više upiju i nećeš procuriti”, “Samo nemoj procuriti”. A gdje su tad bile blagoslovljene čašice. Vidjela sam nekidan da su izašli i ulošci lopatari, tako ih barem ja zovem, jer na stražnjem dijelu izgledaju kao lopata, sve radi dodatne zaštite od procurivanja i komplikacija s pranjem veša, ali i tobože sramote.

Toliko naziva samo da bismo je prikrili, dali joj neko ime kojim ćemo je učiniti manje odbojnom, samo izgovoriti i prijeći preko toga.

Taj psihofizički ritual koji prolazimo svaki mjesec je naša menstruacija. Mrzimo je, brojimo dane do nje, od nje, pokušavamo odgoditi, probaj čaj od peršina, odgodi je pilulama, samo da nam ne bi pokvarila izlazak, putovanje, tulum ili vjenčanje. Nije samo pitanje moramo li odjenuti nešto tamno da se ne vidi, pitanje je i tog života u tom tijelu tih dana u mjesecu. Najviše rastužuje parove koji rade na djetetu i njezin dolazak je proglas još jednog neuspješnog mjeseca pokušaja. U svakom slučaju – ne dočekujemo je s oduševljenjem. Osim, naravno, u situaciji kad je ona znak da uspješno nisi ostala trudna. Tad je volimo, jedino tad.

Iako je svaka individualna i drugačija, najčešće su simptomi vrlo slični. Prvo to stanje prije njezina dolaska – PMS, meni osobno najgori dio mjeseca.
Najbolje ga mogu opisati ovako: sve što te ikad živciralo na ovom svijetu skupi se u esenciju i nervira te istovremeno. Ne želiš to, znaš da nešto nije u redu,
jer se kemija u tijelu krivo prespojila, reakcije su pretjerane i neusklađene sa situacijom koja se događa, a ti to ne možeš kontrolirati. Samo si ona luđakinja u PMS-u. I tako danima. Ispadaju ti stvari iz ruku, uđeš u sobu – niti znaš tko si, kako si tu došao, a niti zašto. O hrani u te dane neću ni početi, jer ta količina degutantnih kombinacija sljedova može biti jedino posljedica te krivo spojene kemije. Prepoznajem i kod odijevanja da Ona dolazi: u nekim kombinacijama, koje su mi inače najdraže i u njima se osjećam divno, na te dane pomislim – “Možeš li biti deblja?”
I onda, nakon tog psihičkog terora (kod nekih se javlja i bonus glavobolja kao dodatna najava), Ona konačno dođe. Poteče. To je trenutak, kad psihički teror prestaje i kreće onaj fizički. Bol. Bol koja probija u mozak, u leđa, u stražnjicu i prednjicu, u kukove, u grudi, u glavu, u sve, popraćena krvoprolićem koje omamljuje um, vid i cijeli naš duh.

Zamišljam kako bi naš svijet izgledao da muškarci imaju takva stanja u mjesecu…

Moja je teorija da bol služi da te pripremi za bol na porodu, svaka menstruacija ti podiže prag tolerancije za bol, kad bismo je, naravno, pustili, a ne zauzdavali tabletama. Kad skupiš sve bolove koje si doživio za vrijeme svih menstruacija, one imaju jednaku jačinu kao tvoja bol na porodu. Druga teorija mi je da smo tako omamljene jer krv koja teče ide nam ravno iz mozga. Možda nema smisla, no nema drugog objašnjenja. To je nevjerojatno koliko smo se navikle na taj mjesečni ritual koji kreće između 10. i 14. i koji prolazimo godinama, a da i ne razmišljamo da nas svaki mjesec čeka tih jedan do pet dana boli i svega popratnog. Zamišljam situaciju da je dosad nismo imali i da nam netko danas kaže: “Slušaj, svaki mjesec će doći dani kad ćeš se osjećati grozno, boljet će te nesnošljivo, primarno u predjelu trbuha i leđa, ali i glave, krvarit ćeš više dana, moguće je i povraćanje, nesvjestice i slično i proći će za pet do sedam dana. Trebat će ti paket pelena. To će biti tako svaki mjesec”.

Vjerojatno bismo to iščekivali, bojali se tih dana, bolnice pretrpane, pripreme, bolovanje bi išlo automatski, opskrba hranom, traži se netko za ispomoć, puno tekućine, strogo mirovanje, doktor je na brzom biranju, rade se krvne pretrage, prate se vitalni znakovi i puno sna. Ipak, mi o tome više i ne razmišljamo. Tu su tablete, tu su ulošci lopatari i/ili tamponi, kakav odmor, kakav san, idemo sve. Odradimo te dane, koliko god omamljene i u bolovima bile i idemo dalje. Zamišljam kako bi naš svijet izgledao da muškarci imaju takva stanja u mjesecu…

No, nakon kiše dolazi sunce i nevjerojatan je taj osjećaj kad Ona prođe. Prije pet dana bio si kao da te pregazio traktor, a evo te sad – osnažena, samopouzdana, spuštaš se niz gelender na poslu, ja sam žena, kako sam ikad pomislila da mi ona kombinacija ne pristaje, seksepil pršti, pogledaj me sad, trčim kroz polja cvijeća, nikad ljepša i sretnija. To je kao onaj rollercoaster u lunaparku koji te izvrti i misliš da je gotovo, a onda siđeš sretan. Kao da nas menstruacija pročišćuje. I iako su to dani kad osjećamo kao da smo bolesne, i to svaki mjesec, i ne veselimo joj se, kamoli da je želimo, ironično, ona je odraz toga da smo zdrave. To je najveći paradoks. Osjećamo se bolesno, a to je pokazatelj i odraz našeg zdravlja i pravilnog ciklusa. Jer njezin redoviti dolazak je znak da smo potencijalno plodne i da hormoni funkcioniraju i da je sve dobro. Ipak, možda kad bismo se mogle opustiti svaki mjesec, da taj jedan ili dva dana budemo u privatnosti svog doma, možda bismo i slavile taj predivan ritual ženstvenosti i menstruacija nam ne bi bila toliko naporna. Možda je vrijeme da je počnemo poštovati. Možda je vrijeme da dobijemo dva dana bolovanja, prespavamo, radimo ono što nam treba da te dane prođemo normalno i da jednostavno – ne moramo. Možda je tada ne bismo izbjegavali i mrzili, nego je zaista poštovali kao jedan od glavnih znakova zdravlja i ženstvenosti.